Mikroprocesor ima tri vrste linija (sabirnica) za povezivanje i linije za napajanje:
- Linije za podatke: obezbeđuju dvosmeran protok informacija različite širine. Širina sabirnice za podatke je obično umnožak broja 2 (4, 8, 16, 32, 64). Širina sabirnice za podatke određuje najveći broj koji je moguće postaviti na linije za podatke i može biti gde je N širina sabirnice (za 4 je 15, za 8 je 255, za 16 je 65535 itd.)
- Linije za adresiranje: obezbeđuju pristup lokacijama u spoljnoj memoriji i memorijski mapiranim ulazno/izlaznim uređajima. Radi uštede broja linija za povezivanje, koje na sebi ima kućište mikroprocesora, proizvođači ponekad deo linija koriste za protok podataka i za adresiranje (multipleksirane linije). Kada će linije imati jednu ili drugu funkciju određuje se linijama za kontrolu..
- Linije za kontrolu: obezbeđuju sinhronizaciju događaja unutar mikroprocesora sa događajima van (pristup memoriji, ulazno/izlaznim uređajima i dr.) u taktu koji je određen brzinom rada.
Mikroprocesor može da ima jedinstven ili razdvojen memorijski prostor za program i za podatke. U zavisnosti od organizacije memorijskog prostora za ove dve osnovne vrste sadržaja dostupnih mikroprocesoru koriste se tri arhitekture:
- Von Nojman: memorijski prostor za program i podatke je jedinstven
- Harvard: memorijski prostor za program i podatke je odvojen i može imati različite širine sabirnica
- Izmenjena Harvard: memorijski prostor za program i podatke je odvojen ali je moguće referenciranje programskog dela memorije iz memorijskog prostora za podatke.
Najznačajnije razlike među mikroprocesorima su u broju registara, njihovoj nameni i međusobnim vezama. Broj registara i njihova organizacija direktno utiču na listu naredbi. Proizvođači su nastojali da nađu dobar kompromis između broja registara i liste naredbi kako bi programi mikroporocesora bio maksimalno efikasni. Veliki broj mikroprocesora pokazuje da u tome nisu bili uvek uspešni jer je razvoj mikroprocesora uvek bio ispred proizvodnje terajući proizvođače da stalno izbacuju nove, naprednije mikroprocesore.
Najmanji set registara potrebnih pri programiranju bio bi:
Najmanji set registara potrebnih pri programiranju bio bi:
- Akumulator: Registar preko kojeg idu sve aritmetičko/logičke operacije, operacije čitanja i upisivanja memorije i registara
- Indeks: Registar koji olakšava referenciranje bloka memorije
- Status: Registar koji sadrži rezultate aritmetičko/logičkih operacija, stanja prekida izvršavanja programa. Broj funkcija ovog registra zavisi od složenosti organizacije mikroprocesora
- Programski brojač: Pokazuje adresu u memoriji na kojoj se nalazi sledeća instrukcija.
- Pokazivač steka: Registar koji poveća svoj sadržaj svaki put kada se pozove potprogram i umanji kada se kontrola vrati prethodnom programu. Može da sadrži stvarnu adresu u memoriji koja je određena kao prostor za stek ili da sadrži indeks na registar u kojem se nalazi adresa sledeće instrukcije kojoj treba predati kontrolu izvršavanja.
- Registar instrukcija: Mesto u koje se upisuje sadržaj iz programske memorije. Predstavlja opis sledećih akcija mikroprocesora.
- Dekoder instrukcija (više registara): Dekodira sadržaj registra instrukcija pripremajući uslove za izvršavanje. Radi uštede, neki proizvođači ne dekodiraju sva moguća stanja registra instrukcija što je, nakon otkrivanja ove činjenice, dovelo do stvaranja sintetičkih instrukcija za sva nedekodirana stanja. Proizvođači nisu podržavali rad ovih instrukcija. Postojanje sintetičkih instrukcija je dovelo do sintetičkog programiranja koje je u nekim slučajevima bilo efikasnije od programiranja standardnim instrukcijama. Procesori MOS 6502 i Zilog Z80 su primeri mikroprocesora sa ovim tipom instrukcija.
- Aritmetičko logička jedinica (više registara): Sa akumulatorom kao primarnim registrom za manipulaciju podacima omogućava aritmetičke i logičke operacije nad sadržajem akumulatora, registara unutar procesora i memorije. Rezultati operacija najčešće ostaju u akumulatoru a deo je referenciran u status registru (prazan registar, prekoračenje, pozajmica, negativno...)
- Kontrola vremena izvršavanja (više registara): obezbeđuje čitanje sledeće instrukcije, njeno dekodiranje i izvršavanje. Utiče na stanje sve tri sabirnice (podaci, adrese, kontrola)
Dugo su računari bili u upotrebi samo na univerzitetima, većim preduzecima i državnim ustanovama, pre svega jer su bili jako glomazni (bile su potrebne čitave prostorije i spratovi) i skupi.
Ali otkrićem mikroprocesora od strane kompanije Intel (engl. Intel Corporation) sve se to promenilo. Japansko preduzeće BUSICOM je naručilo od Intela rešenje za jednostavniju proizvodnju stonih kalkulatora. Intelovi stručnjaci su zahtev shvatili malo ozbiljnije i 1971. godine napravili prvi mikroprocesor, 4004. Ovaj primitivni, četvorobitni mikroprocesor je prvi put primenjen u stonom kalkulatoru BUSICOM 141-PF. Nakon toga je usledila eksplozija u razvoju, sa sve bržim 8, 16, 32, i 64 bitnim procesorima.
Mikroračunari (bazirani na mikroprocesorima) se prave i koriste ne samo kao radne stanice i serveri, već i u robotima, telekomunikacionim uredjajima, satelitima, automobilima, instrumentima, mobilnim telefonima, kameram, kucnim uredjajima kao što su masina za pranje rublja , mikrotalasne relne i kucnim pekarama hleba, kao mikrokontroleri. Viedo igre su praktično specijalizovani računari.
Za svrhe kontrole uređaja, vremenom su od mikroprocesora razvijeni mikrokontroleri, koji imaju dodatne osobine pogodne za kontrolu. Tipičan mikrokontroler danas ima nekoliko satova („tajmera“), analognih i digitalnih ulaza i izlaza, brojače, reset i naponske zaštite, memoriju i drugo, sve integrisano na jednom čipu.
Ali otkrićem mikroprocesora od strane kompanije Intel (engl. Intel Corporation) sve se to promenilo. Japansko preduzeće BUSICOM je naručilo od Intela rešenje za jednostavniju proizvodnju stonih kalkulatora. Intelovi stručnjaci su zahtev shvatili malo ozbiljnije i 1971. godine napravili prvi mikroprocesor, 4004. Ovaj primitivni, četvorobitni mikroprocesor je prvi put primenjen u stonom kalkulatoru BUSICOM 141-PF. Nakon toga je usledila eksplozija u razvoju, sa sve bržim 8, 16, 32, i 64 bitnim procesorima.
Mikroračunari (bazirani na mikroprocesorima) se prave i koriste ne samo kao radne stanice i serveri, već i u robotima, telekomunikacionim uredjajima, satelitima, automobilima, instrumentima, mobilnim telefonima, kameram, kucnim uredjajima kao što su masina za pranje rublja , mikrotalasne relne i kucnim pekarama hleba, kao mikrokontroleri. Viedo igre su praktično specijalizovani računari.
Za svrhe kontrole uređaja, vremenom su od mikroprocesora razvijeni mikrokontroleri, koji imaju dodatne osobine pogodne za kontrolu. Tipičan mikrokontroler danas ima nekoliko satova („tajmera“), analognih i digitalnih ulaza i izlaza, brojače, reset i naponske zaštite, memoriju i drugo, sve integrisano na jednom čipu.
Mikroprocesori danas spadaju u najkomplikovanija integralna kola. Male dimenzije im omogućavaju smanjenu potrošnju u odnosu na prethodnike, mnogo veće brzine rada i, možda najvažnije, mogućnost upotrebe praktično u bilo kom uređaju. Sve ovo je učinilo mikroprocesor jednim od najvećih dostignuća 20. veka i kartu za ulaz u infarmotickom drustvu.
|